Novosti

Nadzorne kamere u lovištu

U tekstu „Je li lovstvo viteški sport“, objavljenom 2012. godine u 85. broju Hoopa!, autor Antun Džaja – Bosanac piše o vremenu kad su lovci divljač (lisicu, vuka, medvjeda, divlju svinju...) promatrali s uživanjem, provodeći mnoge noći s čeke gledajući divljač uživo, pritom prateći i bilježeći sva događanja okolo sebe u lovištu.

Došlo je neko drugo vrijeme, nastavlja autor, a s njim i različite nadzorne kamere koje nikad u potpunosti neće moći zabilježiti sva događanja okolo nas. Svakim je danom u lovištima sve više negativnih čimbenika koji ugrožavaju mir i opstanak divljači i sva ta pusta pomagala svela su lov kao viteški sport samo na puko potezanje obarača, završava Džaja.

Savezu i uredništvu Hoopa!, na početku ove godine telefonom se obratilo nekoliko lovaca požalivši se na sve učestalije postavljanje videokamera u našim lovištima. Strah i nesigurnost, kako rekoše, zbog toga se uvukao pod kožu istinskih i tradicionalnih lovaca.

Nelagoda koju lovci osjećaju u lovištu, gdje ih iz zasjede vreba nešto što će ih fotografirati ili snimiti i što sutra može biti objavljeno i zlouporabljeno, doista je dovoljan razlog za analizu opravdanosti ovih „pomagala“, čak i na nekoj višoj razini. Lovci s pravom pitaju, tko i zašto postavlja kamere u lovištu, tko ima zakonsko pravo postavljati ih, ako su već postavljene trebaju li biti obilježene, kakva je u svemu tome uloga lovačkih udruga itd.


Nije li vrijeme ozbiljno se upitati mogu li pojedinci, bez znanja i odobrenja vlasnika (zakupnika – koncesionara), na svoju ruku instalirati videonadzor i tako, vođeni uskim osobnim interesima, gospodariti određenim mikrolokacijama, nelegalno ih nadzirati i uzurpirati samo za sebe?

Pojedinci predlažu da se što prije, na razini lovačkih društava, ishode određene dozvole za korištenje i legalizaciju postojećih kamera u lovištu, i da se kamere vidljivo, po zakonu lociraju i obilježe, kako bi na njihovu prisutnost upozorili sve one koji borave u prirodi (lovištu).

Za ovu prigodu, ovoj ćemo temi pristupiti sa strane odredbi iz Zakona o zaštiti osobnih podataka i sa strane lovačke etike i Zakona o lovstvu Federacije BiH.

U Zakonu o zaštiti osobnih podataka nekoliko je odredbi koje su jako bitne za ovu temu:

  • Korištenje videonadzora na javnim površinama podliježe zaštiti podataka i ljudskih prava
  • Da bi se spriječile zlouporabe videonadzora, njegovo korištenje zakonski je propisano
  • Videozapis dobiven nadzornom kamerom osobni je podatak
  • Za prikupljanje i obradu osobnih podataka mora postojati zakonita svrha i valjan pravni temelj
  • Osobni se podatci mogu prikupljati u svrhu s kojom je ispitanik upoznat, koja je izričito navedena i u skladu je sa zakonom i mogu se dalje obrađivati samo u svrhu u koju su prikupljeni, odnosno u svrhu koja je podudarna s namjenom prikupljanja.
  • Zakonom o zaštiti osobnih podataka propisan je pravni temelj za prikupljanje i obradu osobnih podataka:

  • Na javnoj površini smije se snimati i snimke su pravno uporabljive kao dokaz, ako zatreba (npr., kamere za snimanje brzine kretanja vozila na cesti)
  • Na privatnoj površini, da bi snimanje bilo legalno i bilo pravni dokaz, mora se postaviti upozorenje da je prisutan videonadzor. Ovo podrazumijeva i dozvolu vlasnika za postavljanje kamere.
    Navedene zakonske odredbe, bez obzira na to što se uglavnom odnose na urbanu sredinu, mogu se primijeniti i na lovište. Jer, s jedne strane lovište je javna površina, a s druge površina pod zakupom ili koncesijom, dakle ima elemente i javnog i privatnog.
  • Zakonodavac je predvidio i kaznene odredbe za prekršitelje, bile to pravne ili fizičke osobe.
    Prema Zakonu o lovstvu, svi lovoovlaštenici u Federaciji BiH obvezni su redovito prebrojavati sve vrste divljači koje stalno obitavaju u lovištu ili se povremeno zadržavaju u njemu. Ova se obveza praktično provodi češćim redovitim praćenjem, posebice krupne divljači, te utvrđivanjem brojnog stanja na temelju cjelogodišnjeg praćenja. Korištenjem senzornih kamera taj je posao donekle olakšan.

    Sustavno postavljene kamere na odabranim lokacijama u lovištu omogućuju dobar pregled spolne strukture, kondicijskog stanja i trofejne jačine divljači, na način i s udaljenosti koja je do sada bila nezamisliva.

    Praćenje stanja i brojnosti populacije divljih životinja ključno je za gospodarenje lovištima i zaštitu divljači, što je kod vrsta koje obitavaju u šumskim staništima često vrlo teško i/ili vrlo skupo. Više je metoda za procjenu brojnog stanja divljih životinja, a današnje spoznaje potvrđuju da su među najpouzdanijim podatci prikupljeni senzornim infracrvenim kamerama.

  • Korištenje kamera je jednostavno, daje dobre rezultate istraživanja o prisutnosti i brojnosti divljači, strukturi populacije, dnevnim aktivnostima i korištenju prostora
  • Fotozamka može ponekad registrirati rijetku, teško vidljivu ili zaštićenu životinjsku vrstu za koju se mislilo da je više nema u lovištu
  • Na temelju snimljenih materijala moguće je odrediti stanje pomlatka i fonda kojim se raspolaže, te steći bolji uvid u populacijske elemente
  • Fotografije i snimke mogu pokazati frekvenciju predatora i njihovo brojno
  • Snimljeni materijal moguće je pregledavati u uredskim uvjetima, više puta i od strane više stručnjaka
  • Kamerama se divljač može pratiti iz velike blizine i u noćnim uvjetima, bez njezina uznemirivanja
  • Kamere se mogu postaviti uz prometnice za kontrolu kretanja lovištem, a snimljeni materijal može poslužiti kao svojevrsna mjera za suzbijanje krivolova
  • Fotozamke je moguće koristiti i kao metodu utvrđivanja koridora kretanja životinja preko trasa budućih autocesta, u svrhu preciznijeg određivanja mjesta za izgradnju prijelaza za životinje.
  • Kamere kao dio modernog života uzimaju svoj danak, pa i kamere u lovištima. Prema riječima jednoga starijeg lovca iz Hrvatske, u njegovoj su lovačkoj udruzi iz članstva izbacili nekolicinu mlađih lovaca, upravo zato što su ih kamere u nelovni dan „uhvatile“ u lovištu, vjerojatno u krivolovu. Kamere su, dakle, bile krunski dokaz na temelju kojeg su izgubili status člana lovačke udruge. „Da se razumijemo, ne podržavam nikakav javašluk u lovištu“, kaže taj lovac, „ali se pitam gdje je nestao onaj pravi, tradicionalni etički lovački kodeks kad su prekršitelji bivali sankcionirani na temelju prijave lovočuvara?“

    Doista, je li ispravno isključiti koga iz lovačke udruge (samo) na temelju videosnimki? I kako bi, zapravo, bilo normalno dugoročno riješiti stvar s kamerama u lovištu?

    Kamere se mogu postavljati u lovištu, ali nikako nekontrolirano. Lovozakupnik, dakle lovačka udruga, treba dati suglasnost za njihovo postavljanje i treba znati njihovu lokaciju i poziciju. Ovlaštena tijela lovačke udruge trebaju odrediti pravila korištenja kamera i postupak u slučaju da se „uhvati“ koga u nezakonitim radnjama u lovištu.

    Zlouporaba videonadzora, pa i onog u lovištima, kažnjiva je u cijelom svijetu. Stoga bi bilo dobro donijeti pravilnik o uporabi i instaliranju kamera u lovištima, na razini lovačkog saveza i/ili lovačke udruge. Ni jedan zakon nije savršen i ne pokriva sve životne situacije, pa ni u ovom slučaju ne treba očekivati drugačije. Međutim, ne bi se trebalo odmah kod upućenih kritika svađati i vaditi na to kako danas svaki lovac ima barem jednu kameru instaliranu negdje u lovištu, te da svatko ima pravo individualno postavljati hranilice, solila i pojilice na samo njemu znano mjesto i pokriti ih videonadzorom. To nije ispravno i takvim načinom ponašanja izlazi se iz zakonskih okvira koji su zacrtani u statutima svih lovačkih udruga.