Novosti

Požar uništava i ne poznaje granice

Lovački Savez HB Godina 2017. ostat će upamćena po velikom broju požara. Samo u Federaciji BiH u prvih osam mjeseci ove godine dogodilo se 85 šumskih požara u kojima su izgorjele tisuće hektara površine, a štete koje je vatrena stihija prouzročila dosežu milijunske iznose.

I dok se štete još uvijek zbrajaju, na stambenim i gospodarskim objektima i saniraju, štete na divljači i njezinu staništu malo se ili nikako ne spominju, barem od strane državnih institucija. U ovogodišnjim požarima najgore su prošla hercegovačka lovišta. Najteže je stanje u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, gdje gotovo nema lovišta koje nije manje ili više opožareno. Slično je u županijama Zapadnohercegovačkoj i Hercegbosanskoj. Lovci su sudjelovali u gašenju požara, pogotovo ako su bili ugroženi objekti u njihovu lovištu, ali ipak treba postaviti pitanje jesmo li mogli i trebali učiniti više. Ponašamo li se i ovdje po onoj, „daleko od očiju, daleko od srca“, pa ako gori u susjednom društvu ili sekciji, mene se to ne tiče. Požari su kao i divljač, nemaju granica. Mi lovci često smo mogli (i trebali) intervenirati u začetku požara. Ova godina trebala bi nam otvoriti oči da ubuduće u svojim godišnjim planovima bolje razradimo zaštitu od požara.

Kad vatrena stihija uzme maha, posebice nošena jakim vjetrom, onda je stradavanje pokretnije divljači (srna, divlja svinja, zec…) puno veće. Najbolji znak uginuća divljači su orlovi koji kruže iznad opožarenog područja tražeći ostatke ispečene divljači, te tragovi predatora. Poslije požara, okoliš izgleda sablasno i zastrašujuće, nema znakova života. S prvim kišama biljni se svijet polako obnavlja. S divljači je stanje puno drugačije. Divljač koja je uspjela pobjeći pred vatrenom stihijom, najčešće će naći drugo stanište. Ako su opožarene veće površine, onda je prirodno naseljavanje divljači na njima mnogo teže. Tu je potrebna intervencija čovjeka, lovca. Korisnici lovišta trebaju za takve predjele uvesti poseban režim zaštite, najčešće zabranu lova najmanje godinu, dvije, te unositi divljač na te prostore. Treba također prilagoditi godišnje planove gospodarenja novonastaloj situaciji.

Nakon svake elementarne nepogode, pa tako i požara, procjenjuju se i zbrajaju štete. Gospodarski subjekti i pojedinci podnose državnim institucijama odštetni zahtjev za naknadu štete na objektima, nasadima, šumi... No što je s divljači? Zar ona, po zakonu, nije dobro od društvenog značenja? I mi lovci, odnosno korisnici lovišta krivi smo za takav odnos države prema divljači i njezinu staništu. Nakon svake prirodne nepogode pa tako i požara, korisnik lovišta trebao bi procijeniti štetu i odštetni zahtjev uputiti na mjerodavne adrese. Jednako tako nakon svake nabavke divljači, gdje pojedine lovačke udruge godišnje troše desetke tisuća KM, treba informaciju o tome u pisanom obliku uputiti resornom županijskom ministarstvu.

Nažalost, stanje u većini naših lovačkih udruga kad je riječ o tome, vrlo je loše. Niti se sustavno vode podaci o vrijednosti divljači unesene u lovište, niti se procjenjuje šteta nakon prirodnih nepogoda, niti se upućuju zahtjevi za naknadu štete. Što je još gore, čim na opožarenom zemljištu nikne trava, sve se zaboravi. Kao da će iz zemlje izniknuti zec, fazan, trčka… Čak se na tim područjima normalno i lovi, kao da se ništa nije dogodilo. S tom ćemo praksom morati prestati. Globalne klimatske promjene iz temelja mijenjaju ne samo staništa divljači, nego i način njezina života. Sve češće vremenske nepogode signal su za veću brigu o lovištu. Prosijecanje i održavanje staza, prehrana i prihrana divljači, izgradnja lovnogospodarskih objekata i učinkovitiji nadzor nad lovištem umanjili bi rizik od velikih i katastrofalnih šteta u lovištu i na divljači. Pravodobno uočavanje požara, alarmiranje lovaca i vatrogasaca te njegovo gašenje u samom nastanku, zadatak je svakog lovca, bez obzira na to je li požar nastao u „mojoj“ ili „tuđoj“ sekciji, lovištu. Jer požar, kao ni divljač ne poznaje granice.